Hello, I’m Dolly

U rujnu 1967. u prodavaonicama ploča osvanuo je album na čijoj je omotnici stajao tek običan pozdrav: Hello, I’m Dolly. Preko cijelog ovitka razvučena je fotografija dvadesetjednogodišnje, diskretno našminkane pjevačice, obasjane prirodnim sunčevim svjetlom i okružene blago zamućenim zelenilom. Frizura je u skladu s modom onoga doba (u tom smislu pomalo podsjeća i na našu mladu Gabi), no za oko vam najprije zapne djevojčin osmijeh što istovremeno odaje blagost i odlučnost, nježnost i samouvjerenost. Takva je bila i glazba Dolly Parton, takvu ćemo je pamtiti u svakom smislu: mladalački zaigranu i ambicioznu, ali baš nikad arogantnu ikonu jednoga žanra. Ili, prema riječima jedne novinarke koja ju je imala prigodu upoznati: „Ljudi s takvim žarom i samopouzdanjem često znaju biti nemilosrdni. No njezina životna filozofija, koja se svodila na to da uvijek nastoji u svakome vidjeti ono dobro, učinila ju je jednom od najomiljenijih osoba na svijetu. Kada je iz country glazbe prešla na teren popa, pojasnila je: ‘Želim doprijeti do svakoga’.“

Dolly Parton napisala je više od tri tisuće skladbi,
osvojila jedanaest Grammyja i prodala stotinjak
milijuna albuma / Izvor AFF / ABACA /  PIXSELL

Istina, Parton je najprije izmijenila country and western, a zatim je, negdje od druge polovine 1970-ih počela prekrajati i krajolik suvremene srednjostrujaške pop glazbe za odrasle – ali unatoč tome, nikada nije dopuštala da je globalna slava odvoji od njezinih ishodišta. Rođena je 1946. u skromnoj, drvenoj kolibi u planinama Tennesseeja, na obali rijeke Little Pigeon River, kao četvrto od dvanaestoro djece. Odrastala je u potpunu siromaštvu, uz nepismena ali marljiva i inteligentna oca te brižnu majku koja je većinom preuzela brigu o mnogobrojnoj obitelji. U takvim okolnostima, glazba joj je bila dodatni oslonac i motiv, a poput mnogih velikih pjevača i pjevačica, prve je javne nastupe održala u crkvi. U toj nevinoj dobi njezin talent mogao se čuti i na lokalnim radijskim i televizijskim postajama. Bilo joj je svega trinaest godina kad je snimila prvi singl Puppy Love, no neuspjeh te skladbe nije je obeshrabrio. Nekoliko godina poslije napušta rodni dom i seli se u središte zbivanja, u Nashville, gdje odmah prepoznaju njezin skladateljski dar i nude joj diskografski ugovor.

Sve što se događalo u idućih gotovo šest desetljeća bit će zlatnim slovima utisnuto na mapu suvremene američke i svjetske glazbe. Napisala je više od tri tisuće skladbi, osvojila jedanaest Grammyja i prodala stotinjak milijuna albuma, no brojke su tek manje bitan aspekt njezina značaja. Kad je bila u punoj formi, gotovo nitko joj nije bio ravan; imala je rijedak dar da osobna iskustva, nerijetko veoma tjeskobna, katkada mučna, pretoči u trominutne coutry/folk i pop dragulje.

Potkraj šezdesetih napisala je Coat of Many Colors, dirljivu pričicu o kaputu koji joj je majka u nedostatku novca sašila od raznobojnih zakrpa: „Bila sam bogata koliko sam mogla biti, u tom kaputu mnogih boja, što mi ga je mama skrojila“, cvrkutala je onim svojim kristalnim glasom. Samo u jednoj godini (1974) objavljuje dva bezvremenska klasika, satkana od čežnje, empatije i ponosa. U epohalnoj Jolene ogoljuje bit ženske nesigurnosti, ranjivosti i ljubomore, doslovce moleći suparnicu da joj ne preotme supruga, ali istovremeno slaveći njezinu ljepotu. I Will Always Love You izvorno je zamišljena kao emotivni oproštaj od mentora i suradnika Portera Wagonera, no nakon vokalnog uragana Whitney Houston (koja ju je obradila za film Tjelohranitelj) pretvorila se u himnu svih himni kad je u pitanju prastari motiv pop glazbe: romantični rastanak. U osvit osamdesetih postiže uspjeh s 9 to 5, pjesmom iz istoimene komedije koja je ujedno označila i njezin glumački debi. Mnoštvo drugih, manje znanih skladbi također je vrijedno svačije pažnje: The Bargain Store, We Used To i naslovna skladba odličnog albuma Love Is Like Butterfly tek su neke.

Pjesme bi redovito isporučivala lepršavim sopranom i country twangom, što je izvedbama uvijek davalo poseban šarm i potrebnu dozu uvjerljivosti. No, čini se da je još više uživala u skladanju – „To je moja terapija“, istaknula je.

I doista, ispod erotizirane kičaste vanjštine krila se nesvakidašnja autorska vještina i jednostavna, topla osobnost. Cijenili su je svi – od tvrdokornih country frikova do rokera, od „lijevih“ do „desnih“, od konzervativaca do progresivaca. Potkraj života primljena je u Kuću slavnih rock and rolla i snimila album Rockstar, sastavljen od dueta s imenima poput Paula McCartneya, Debbie Harry i Eltona Johna. Imala je uspona i padova; nijedan opus, pa ni njezin, nije savršen. Ipak, njezino možda ključno životno remek-djelo nije ispisano u vinilnim brazdama nego u srcima milijuna djece i obitelji koje je spasila i opismenila putem zaklade Imagination Library, dokazujući da istinska veličina ne izvire iz svjetala reflektora i hrpe nagrada, nego iz njezine snage da unese optimizam u tuđe živote. I po tome je bila čisti unikat.